Četiri scenarija za rat u Iranu
Admin | 08 May 2026
Pošto nije uspio da izvojuje odlučujuću pobjedu protiv Irana, Tramp se sada suočava sa pogoršanjem makroekonomskih uslova uoči novembarskih međuizbora. Sa ograničenim mogućnostima, ostalo mu je da bira između pustih želja i visokorizične pon
Četiri scenarija za rat u Iranu Fotografija je preuzeta sa interneta
Nakon što je likvidirala vrh iranskog režima i tokom 40 dana bombardovala položaje Korpusa islamske revolucionarne garde, Trampova administracija nije uspjela da izdejstvuje kapitulaciju niti da spriječi Iran da zadrži kontrolu nad Hormuškim moreuzom. Pošto je Iran gađao ključnu infrastrukturu država članica Savjeta za saradnju zemalja Zaliva i zaprijetio pomorskom saobraćaju, Sjedinjene Države su se vratile u režim TACO (“Trump always chickens out” - Tramp se uvek povuče) pristavši na prekid vatre. Sada rastuća inflacija i usporavanje ekonomske aktivnosti nagovještavaju period stagflacije - baš na vrijeme da razljute birače pred američke međuizbore u novembru.
Šta, dakle, slijedi? Postoje četiri moguća scenarija.
Prvo, sadašnji prekid vatre mogao bi da dovede do uspješnih pregovora kojima bi se okončala vojna dejstva i ponovo otvorio Hormuški moreuz. Sjedinjene Države ovdje imaju određenu polugu pritiska, jer njihova blokada cjelokupnog pomorskog saobraćaja ka iranskim lukama i iz njih dodatno povećava finansijski pritisak na režim. Tramp se vjerovatno nada da bi umjerenija frakcija - možda predvođena predsjednikom parlamenta Mohamedom Bagerom Galibafom - mogla da ubijedi pristalice tvrde linije da će kompromis po pitanju nuklearnog programa donijeti i ublažavanje sankcija i obnovu prihoda od plovidbe kroz moreuz.
Ovaj scenario, međutim, nije naročito vjerovatan, jer režim može da podnosi ekonomski bol mnogo duže nego Tramp (približavaju seizbori na polovini mandata). Osim toga, dvije strane su i dalje veoma udaljene po mnogim pitanjima, ne samo kada je riječ o iranskim nuklearnim ambicijama. Sjedinjene Države se protive iranskim programima balističkih raketa i dronova, njegovoj podršci radikalnim islamističkim grupama na Bliskom istoku, taksama koje želi da uvede za prolazak kroz Hormuški moreuz i drugim pitanjima. Da bi se riješilo makar jednog od njih potrebni su dugi i složeni pregovori ozbiljnih i iskusnih pregovarača.
Drugi scenario odražava upravo to. Prekid vatre opstaje, ali se pregovori razvlače još nekoliko mjeseci, dok moreuz ostaje blokiran. To je u suštini stanje u kojem se stvari nalaze danas, i ono je daleko od idealnog. Status kvo nanosi značajnu ekonomsku i finansijsku štetu svjetskoj ekonomiji, pri čemu cijene nafte i energenata nastavljaju da rastu, čak premašujući vrhunac dostignut tokom četrdeset dana otvorenog rata.
U takvim okolnostima tempo globalnog rasta će oslabiti, a inflacija će porasti. Ali drugi scenario je suštinski nestabilan i ne bi mogao trajati duže od dva ili tri mjeseca. On bi morao da ustupi mjesto ili prvom scenariju (u kojem jedna strana popušta i pokazuje spremnost na dovoljan stepen kompromisa kako bi se moreuz ponovo otvorio i obezbijedio trajniji prekid vatre) ili novoj eskalaciji sukoba. Uostalom, vojni incidenti u Zalivu tokom ove nedjelje pokazuju koliko je svaki prekid vatre bez sporazuma krhak.
U trećem scenariju, SAD i Izrael bi pojačali sukob aktiviranjem svih vojnih, ekonomskih i drugih sredstava koja im stoje na raspolaganju kako bi iznudili kapitulaciju ili izazvali slom režima. U slučaju kapitulacije, režim bi morao da prihvati potpuno obustavljanje obogaćivanja urana i bezuslovno otvaranje moreuza. To bi bio najbolji ishod za SAD, Evropu, Aziju (uključujući Kinu) i ostatak svijeta.
Rizik je, naravno, u tome što bi iranski režim mogao da preživi takvu eskalaciju. U četvrtom scenariju, iskoristio bi preostale balističke rakete, dronove i pomorske snage kako bi nanio ozbiljnu i trajnu štetu još većem broju energetskih postrojenja u Zalivu, istovremeno zadržavajući kontrolu nad moreuzom. Ako bi do toga došlo, cijene nafte skočile bi ka nivou od 200 dolara po barelu ili čak iznad njega, a svijet bi se suočio sa stagflacijom nalik onoj iz 1970-ih godina, globalnom recesijom i padom tržišta akcija.
Naravno, eskalacija bi mogla da izvrši pritisak na obje strane da pronađu pregovaračko rješenje, pri čemu bi drugi scenario (status kvo) morao da prođe kroz treći ili četvrti prije nego što bi se završio prvim. Ali to je manje vjerovatno, jer bismo se ponovo vratili pregovorima o prekidu vatre - a već smo vidjeli koliko malo takav dogovor donosi. Stoga bi eskalacija prije mogla da izmakne kontroli nego da dovede do novog dogovora o prekidu vatre.
Iako se Tramp nada prvom scenariju, to je vjerovatno samo pusta želja. Radikali i tvrdolinijaši u Teheranu trenutno imaju prednost. Već su pokazali spremnost i sposobnost da izdrže ekonomski pritisak blokade, a pritom ih ove jeseni ne očekavaju izbori.
Ako govorimo o dugoročnim ekonomskim i tržišnim posljedicama, treći scenario je idealan, jer bi značio trajno otvaranje moreuza. Drugi najbolji scenario bio bi prvi; ali on bi podrazumijevao da Iran može da zatvori moreuz svaki put kada mu SAD ili Izrael zaprijete. Ta mogućnost bi trajno održavala cijenu nafte za 15-20% iznad u odnosu na nivo prije rata. Ipak, sadašnja situacija (drugi scenario) je još gora, jer će svakog mjeseca u kojem prekid vatre ne dovede do sporazuma dodatno usporavati globalni rast i podizati inflaciju. Jedini gori ishod jeste četvrti scenario.
Uzimajući u obzir tako ozbiljne rizike, mogli bismo se samo zapitati zašto su globalna tržišta - prije svega američke i azijske berze - nedavno dostigla nove rekorde. Ja vidim dva razloga. Prvo, investitori očekuju da će prekid vatre nekako uskoro postati trajan, što podrazumijeva znatno niže cijene nafte. Drugo, izgleda da preovlađuje pretpostavka da će pozitivni efekti buma vještačke inteligencije i izgradnje data centara ostati mnogo snažniji od negativnih posljedica rata.
Ali ako u to vjerujete, mogli biste da doživite neprijatno otrežnjenje. Ne samo što tržišta procjenjuju veću vjerovatnoću trajnog prekida vatre (preko 75%) nego što je realno, već bi eventualna eskalacija dovela do još veće ekonomske i tržišne nestabilnosti, kao i dodatnih rizika pada čak i u najboljem mogućem scenariju. Iako bi eskalacija koja bi dovela do kapitulacije režima bila vjerovatnija od one koja bi izazvala stagflaciju kao u 1970-im godinama, tržišta bi i dalje potcijenila rizik od štete u međuvremenu. Za svakoga ko se nađe na pogrešnoj strani trgovine, bol ne bi bio ništa manji ako bi trajao mjesecima umjesto godinama ili decenijama.
Autor je profesor emeritus ekonomije u Poslovnoj školi Stern Univerziteta Njujork; bio je viši ekonomista za međunarodne poslove u Vijeću ekonomskih savjetnika Bijele kuće za vrijeme administracije B. Klintona; radio je za MMF, Federalne rezerve SAD i Svjetsku banku
Copyright: Project Syndicate, 2026. (prevod: N. R.)
Pogledajte još:
Tekst preuzet sa interneta ne oznacava nase miseljenje nase redakcije. Autor vijesti vijesti.me mi dajemo licno misljenje o svakoj vijesti.
Ova vest ima 6851 karaktera sto je za 91% vece od proseka.
Ovo je trenutno 126305 vest
NE PROPUSTITE
Iranska mreža osvete brine Zapad
Dogovor bi otvorio Hormuz, ali najteža pitanja ostaju neriješena
Tramp optužio papu da „dovodi u opasnost veliki broj katolika“
Trampovo povlačenje trupa iz Njemačke nova opomena Evropi
Nouriel Roubini rat u Iranu globalna ekonomija Nakon oluje
Komentari
Ostavi komentar
Grafik posecenosti
