Novi virus, stari strahovi

Admin | 17 May 2026

Rijetka epidemija hantavirusa na kruzeru pokazala je koliko je kovid promijenio odnos javnosti prema nauci, vlastima i informacijama

Novi virus, stari strahovi Fotografija je preuzeta sa interneta

Dugotrajne posljedice kovida-19, nekoliko godina nakon proglašenja kraja pandemije, i dalje su vidljive u svakodnevnom životu - u radu od kuće, u tome što je za neke nošenje maski postalo nova normalnost, kao i u dozatorima za dezinfekciju ruku koji su ostali sveprisutni.

Međutim, neke druge posljedice nijesu tako očigledne. To su one koje nosimo u sebi - tuga za izgubljenim voljenima, hronična zdravstvena stanja, osjećaj da su nam životi prekinuti. A posljednjih dana, nakon rijetke epidemije hantavirusa na kruzeru, još jedna je izbila na površinu: strah da bi se, uprkos uvjeravanjima zvaničnika, sve moglo ponoviti.

Ali bujanje straha, bilo na ličnom ili društvenom nivou, može biti i pokazatelj da nedostaje nešto drugo. Možda nema ukorjenjenije postpandemijske stvarnosti od štete koja je, u SAD i širom svijeta, nanijeta vezama koje bi u vremenima prije pandemije mnogi smatrali čvrstim - povjerenju u nauku, vlasti i same informacije.

“Kovid je potkopao naše povjerenje u ono u šta je većina nas ranije vjerovala”, kazala je Elisa Džejn Binenstok, profesorka istraživačica i sociološkinja na Univerzitetu države Arizona. “Kada opšte povjerenje opadne, kada ima mnogo cinizma, kome se ljudi okreću da im objasni šta treba raditi i kako svijet funkcioniše?”

Prije 2020. godine, izbijanje neke bolesti negdje u svijetu obično nije izazivalo veliku zabrinutost van konkretno pogođenih područja, čak i kada su pojedine epidemije odnosile značajan broj života.

To je dijelom bila posljedica uljuljkanosti pred svijetom u kojem masovna putovanja nijesu bila toliko dostupna širokim slojevima kao što su danas, što je bilo jedan od ključnih faktora širenja kovida-19.

Zapravo, tokom proteklih decenija bilo je epidemija sadašnjeg soja hantavirusa u pojedinim južnoameričkim zemljama, poput one u Čileu 1997. godine. Druge zemlje su se suočavale sa epidemijama niza bolesti, od kolere i denge do SARS-a, dok su u SAD zabilježeni slučajevi virusa Zapadnog Nila, legionarske bolesti i drugih zaraza.

Međutim, u postkovid svijetu nije prošlo mnogo prije nego što su se, u danima neposredno nakon prvih izvještaja da su tri osobe preminule od hantavirusa na brodu, pojavila pitanja i zabrinutost zbog širenja bolesti. Od tada je, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, širom svijeta prijavljeno 11 slučajeva hantavirusa povezanih s tim krstarenjem, uključujući smrtne slučajeve. Laboratorijskim testiranjem potvrđeno je osam slučajeva.

Zdravstveni stručnjaci su više puta naglasili da je, iako virus kod zaraženih može izazvati ozbiljnu bolest, rizik od širenja među opštom populacijom nizak. Uprkos tome, kada su putnici s broda prebačeni na špansko ostrvo Tenerife kako bi se iskrcali, stanovnici poput Samante Aguero bili su zabrinuti.

“Osjećamo se pomalo nesigurno. Ne čini nam se da postoje stoprocentne bezbjednosne mjere za njihov doček”, kazala je. “Na kraju krajeva, ovo je virus, a to smo već proživjeli tokom pandemije.”

Binenstok ukazuje na tri institucije koje su pretrpjele posljedice gubitka povjerenja javnosti: vladu, medije i samu nauku. Međutim, državni zvaničnici i novinari suočavali su se s nepovjerenjem javnosti i mnogo prije pandemije.

Bez povjerenja, ljudi se više oslanjaju na glasine, strah i emocije, što ih može navesti da pretjerano reaguju na male rizike, a nedovoljno na ozbiljne

Nepovjerenje u nauku je dobilo dodatni podsticaj ne zato što su naučnici griješili u svojim postupcima, već zato što oni koji nijesu naučnici nijesu imali isto razumijevanje tog procesa, kazala je.

“Većina ljudi ne doživljava nauku kao proces. U njihovoj svijesti, nauka je odgovor, činjenica. I zato, kada se pokazalo da te činjenice nijesu stoprocentno pouzdane i sigurne, to je počelo da podriva povjerenje u nauku”, kazala je.

“Jedan od problema s kovidom jeste to što je potkopao povjerenje u nauku kod ljudi koji ne razumiju kako nauka funkcioniše. Pokazao je proces. I pokazao je da naučnici nemaju uvijek odgovor”, kazala je Binenstok. “Mnogim ljudima u krizi, kada ih obuzme strah, nije važno kakav je odgovor, sve dok je konačan. A nauka to ne može da pruži kada nešto ne zna.”

Nije riječ samo o pitanju koje je u tom trenutku u središtu pažnje javnosti. Postoje i šire posljedice.

“Kovid nije samo povećao osjetljivost ljudi na zdravstvene prijetnje. Učinio je to neravnomjerno, na načine koji često nijesu povezani sa stvarnim rizikom”, kazala je Mišel Gelfand, profesorka organizacionog ponašanja na Poslovnoj školi Univerziteta Stanford.

“Kako je povjerenje u institucije oslabilo, ljudi su izgubili jedan od ključnih načina da se zajedno nose sa neizvjesnošću. Bez povjerenja, ljudi se više oslanjaju na glasine, strah i emocije, što ih može navesti da pretjerano reaguju na male rizike, a nedovoljno na ozbiljne.”

Karlin Morgan, 76-godišnja penzionisana medicinska sestra-anesteziološkinja iz Vinston-Sejlema, u Sjevernoj Karolini, primijetila je tu pojačanu pažnju, jer o zdravstvenim pitanjima sada govori više ljudi bez medicinskog ili naučnog obrazovanja nego prije pandemije.

Uznemirilo ju je i povećanje onoga što joj izgleda kao nedostatak povjerenja u nauku, što se vidi u padu stopa vakcinacije i sve češćim slučajevima bolesti poput malih boginja.

“Mislim da ljudi imaju mnogo manje povjerenja, jer su ranije jednostavno vodili djecu da prime vakcinu”, kazala je. “Kada sam bila dijete, nije se postavljalo pitanje da li ćete poći da primite injekciju.”

Ako povjerenje treba obnoviti, Gelfand je u imejlu kazala da se lideri moraju uključiti.

“Oni šalju signal o prijetnji. Oni određuju da li će ljudi dobiti tačne informacije o nivou opasnosti ili iskrivljene informacije koje služe političkoj agendi. Kada lideri šalju jasne i iskrene signale, ljudi mogu da se orijentišu pred prijetnjom. Kada lideri manipulišu prijetnjom radi sopstvenih ciljeva, norme se urušavaju, a povjerenje nestaje”, kazala je Gelfand.

“Snažne, pouzdane institucije su istorijski bile naša supermoć kao društva. One su ono što milionima ljudi omogućava da se usklađuju u uslovima neizvjesnosti, a da se međusobno lično ne poznaju”, kazala je.

“Bez tog institucionalnog oslonca gubimo samu sposobnost kolektivnog djelovanja koja je ljudskim zajednicama hiljadama godina pomagala da opstanu.”

Prevod: A. Š.

Pogledajte još:

Tekst preuzet sa interneta ne oznacava nase miseljenje nase redakcije. Autor vijesti vijesti.me mi dajemo licno misljenje o svakoj vijesti.

Ocenjujemo vest sa 5/10

Ova vest ima 6649 karaktera sto je za 30% vece od proseka.

Ovo je trenutno 127454 vest