Era čvrstorukaša na zalasku

Admin | 27 Apr 2026

Od Orbana do Trampa, niz političkih neuspjeha razotkriva ograničenja vladavine jednog čovjeka, dok demokratije pokazuju znake oporavka

Era čvrstorukaša na zalasku Fotografija je preuzeta sa interneta

Ne tako davno, autokratski lideri, takozvani “čvrstorukaši” - bili su u usponu. Lideri poput Vladimira Putina, Viktora Orbana, Redžepa Tajipa Erdogana, Sija Đinpinga, Mohameda bin Salmana i Žaira Bolsonara sticali su sve veći uticaj i moć, i zavidjele su im ambiciozne buduće autokrate poput američkog predsjednika Donalda Trampa. Demokratija i slobode bile su u povlačenju širom svijeta. Čak su i u Sjedinjenim Državama ustavni mehanizmi kontrole i ravnoteže djelovali zastarjelo, dok su takozvani konzervativci veličali prednosti “jedinstvene izvršne vlasti”. Komentatori i akademici su pisali knjige poput “Doba čvrstorukaša ili Čvrstorukaši: od Musolinija do danas”, objašnjavajući kako demokratije propadaju i razmatrajući mogućnost stvaranja svojevrsnog “saveza moćnika”.

Privlačnost vladavine “čvrstorukaša” bila je očekivana reakcija na brojne greške koje su vodeći demokratski lideri pravili tokom prethodnih nekoliko decenija. Sjedinjene Države su vodile i izgubile više besmislenih ratova, pretrpjele finansijsku krizu, nisu pozvale na odgovornost nijednog od krivaca i nastavile su da budu vođene gerontokratskim političarima koji nisu bili spremni da prepuste vlast novoj generaciji. Velika Britanija je prolazila kroz smjenu nekompetentnih premijera, čiji je glavni doprinos bio materijal za komičare i satiričare. Francuska je izdržala predsjedništvo Nikolasa Sarkozija, Italija je morala da preživi operetsku politiku premijera Silvija Berluskonija, a čak su i sposobniji lideri, poput njemačke kancelarke Angele Merkel, na kraju posrtali. U vremenu ekonomske stagnacije, rasta izbjegličkih i migrantskih tokova, prenaglašenih strahova od terorizma i drugih kriza, iskušenje da se okrene “jakom vođi” koji obećava zaštitu običnih ljudi od neizvjesne budućnosti pokazalo se za mnoge kao neodoljivo.

Međutim, upečatljiv izborni poraz mađarskog premijera Viktora Orbana nameće pitanje: da li je era autokratskih čvrstorukaša dostigla vrhunac? Ovaj događaj mogao bi se posmatrati kao izolovan slučaj, jer je Mađarska mala zemlja i svaka država ima specifične političke okolnosti. Ipak, Orbanov poraz je proistekao iz dubokog nezadovoljstva posljedicama njegove vladavine, a postoje razlozi da se vjeruje da se današnji čvrstorukaši - i da, svi su muškarci - suočavaju s neizvjesnijom budućnošću iz istih razloga. Većina njih nije se pokazala uspješnom u upravljanju državom, što ukazuje na ograničenja sistema u kojem jedan snažan lider određuje nacionalnu politiku.

Krenimo od Orbana. On je očigledno bio veoma vješt političar, sposoban da preuređuje mađarske institucije kako bi sačuvao vlast, istovremeno bogateći sebe i svoje bliske saradnike. Ono u čemu Orban nije bio dobar - ili ga, čini se, nije naročito ni zanimalo - bilo je poboljšanje života običnih Mađara, a taj propust mu se na kraju obio o glavu. Spoj blijedih ekonomskih rezultata, korupcije prevelike da bi se mogla sakriti i sve većeg oslanjanja na ulizice koje su izgubile dodir sa zemljom utro je put njegovom padu. Da je bolje upravljao državom, umjesto što je gledao sopstvenu korist, vjerovatno bi i danas bio na vlasti.

Ruski predsjednik Vladimir Putin se, poput Orbana, pokazao kao izuzetno vješt u održavanju na vlasti, gomilanju ogromnog bogatstva i uklanjanju potencijalnih rivala, bilo da su to bili reformski političari poput pokojnog Alekseja Navaljnog ili neposlušni insajderi poput Jevgenija Prigožina, koji je predvodio Vagner grupu prije nego što je ušao u sukob s Putinom i poginuo u sumnjivoj avionskoj nesreći. Do prije nekoliko godina, Putin je umio da vješto igra i sa slabijim spoljnopolitičkim kartama. Za razliku od mnogih posmatrača na Zapadu, može se reći da je imao osnovane razloge da širenje NATO i druge poteze Zapada vidi kao ozbiljnu i rastuću prijetnju. Međutim, njegov odgovor na tu situaciju - a posebno kobna odluka da u februaru 2022. izvrši invaziju na Ukrajinu - pokazao se kao velika greška čije će posljedice Rusija osjećati decenijama.

Cijena za Rusiju je bila ogromna, njena zavisnost od bogatijeg i dinamičnijeg kineskog partnera ubrzano je rasla, a zemlja sve više zaostaje za ostatkom svijeta u oblastima nauke i tehnologije od kojih će zavisiti buduća moć. Švedska i Finska su se pridružile NATO-u, a Evropa se ponovo naoružava. Čak ni odlučujuća pobjeda nad Ukrajinom - koja nipošto nije izvjesna - neće zaustaviti rusko nazadovanje među velikim silama. Iako će Putin vjerovatno ostati na vlasti do kraja života, Rusija će biti manje prosperitetna i manje bezbjedna nego što bi bila pod nekim drugim liderom, a njegov brutalan stil vladanja vjerovatno neće privući mnogo imitatora.

Predsjednik Turske Redžep Tajip Erdogan se, kao i drugi čvrstorukaši, pokazao kao briljantan i kao nemilosrdan u učvršćivanju i očuvanju vlasti, uprkos brojnim greškama. Takođe je vješto koristio geopolitički položaj Turske kako bi iznudio koristi ili ustupke od drugih koji traže njenu saradnju. Ipak, teško je njegovih više od 20 godina na vlasti posmatrati kao uspješnu priču. Ekonomski učinak Turske je razočaravajući - dobrim dijelom zbog korupcije i Erdoganovog nepromišljenog miješanja - dok je spoljna politika koja je nekada težila “nultim problemima sa susjedima” završila time da je Turska u sukobu s mnogima od njih. S obzirom na takav bilans, ne čudi što Erdogan sve češće pribjegava sve tvrđim metodama kako bi ostao na vlasti.

A tu je i saudijski prestolonasljednik Mohamed bin Salman. Iako njegova vlast u zemlji ne djeluje uzdrmano, godine u kojima je faktički vodio Saudijsku Arabiju bile su otrežnjujuće. Da budemo jasni, imalo je smisla pokušati modernizovati ekonomiju kraljevine, smanjiti zavisnost od nafte i gasa, ograničiti moć vjerske policije i unaprijediti međunarodni imidž zemlje kroz sportske i druge velike događaje, ali je sprovođenje te ambiciozne vizije bilo neefikasno i impulsivno. Njegovi prvi spoljnopolitički potezi, uključujući skupu vojnu intervenciju u Jemenu i pogrešan pokušaj uticaja na unutrašnju politiku Libana, završili su se loše, a brutalno ubistvo disidentskog novinara Džamala Hašogija dodatno je pogoršalo situaciju.

Velike ambicije projekta “Vizija 2030” Mohameda bin Salmana - uključujući izgradnju ogromnog futurističkog grada praktično ni iz čega - nasukale su se na praktične i ekonomske realnosti, a državni investicioni fond koji finansira te planove nedavno je najavio značajno smanjenje njihovog obima. To je upravo vrsta fijaska kakva se može očekivati u sistemu u kojem niko ne može da dovede u pitanje procjene lidera niti da unese dozu realnosti u njegovo razmišljanje.

Izraelski premijer Benjamin Netanjahu nije pravi autokrata, jer je demokratski izabran na poštenim izborima i suočava se s unutrašnjim ograničenjima, poput potrebe da upravlja razjedinjenom koalicijom. Ipak, pokazao se kao majstor političkog preživljavanja koji je više puta uspijevao da se održi na vlasti, dobrim dijelom i zahvaljujući spremnosti Amerike da zaštiti Izrael od posljedica njegovih poteza. Rezultat njegove duge vladavine, međutim, jeste Izrael koji je dublje podijeljen nego ikad, sve više tretiran kao država izopštenik u inostranstvu, suočen s naglim padom podrške javnosti u Sjedinjenim Državama, a i dalje nesposoban da eliminiše svoje protivnike uprkos ponovljenim i brutalnim bombardovanjima. Kada na vlasti možete da se održite samo tako što svoju zemlju držite u ratu, to baš i nije naročito uvjerljiva potvrda vašeg liderstva.

Kineski predsjednik Si Đinping je bio izuzetno vješt u konsolidaciji vlasti, uprkos raznim preprekama koje je Komunistička partija Kine pokušala da postavi kako bi spriječila vladavinu jednog čovjeka, a povukao je i neke promišljene poteze - poput ubrzanog razvoja zelenih tehnologija - koji već donose značajne rezultate i vjerovatno će u budućnosti biti još vrjedniji. Takođe je imao koristi od grešaka američkih lidera, koji su rasipali bilione dolara na besmislene ratove ili se ponašali kao predatorski hegemon prema dugogodišnjim partnerima SAD. Međutim, Si nije uspio da uravnoteži kinesku ekonomiju, riješi ozbiljne demografske probleme, uspostavi kontrolu nad Tajvanom niti da se izbori s hroničnom nezaposlenošću mladih. A njegove naizgled beskrajne čistke među visokim zvaničnicima (uključujući visoke vojne komandante) mogu biti podjednako znak slabosti koliko i snage. Iako je bio uspješniji od drugih čvrstorukaša, ne u mjeri koja bi pokazala nadmoć ovakvog modela vladavine.

Što nas dovodi do Trampa. On nije pravi autokrata, ali ko sumnja da bi to želio da bude? Podsjetimo: riječ je o predsjedniku koji misli da je “jedini koji je važan”; koji voli da svoje ime ističe na svakoj zgradi u Vašingtonu; koji očekuje ponižavajuće izraze lojalnosti od saradnika, članova kabineta i stranih lidera; i koji želi da podigne ogroman trijumfalni luk u čast - pogađate - samog sebe. Dobra vijest za one koji više vole da žive u demokratiji jeste da je Trampov učinak tokom drugog mandata bio potpuni debakl, što potvrđuju i rezultati istraživanja javnog mnjenja. Njegove ekonomske politike više su štetile nego koristile proizvođačima, podstakle inflaciju i povećale federalni deficit.

Njegova spoljna politika je otuđila tradicionalne saveznike Sjedinjenih Država bez ikakve stvarne koristi, a odluka da prije dva mjeseca napadne Iran bila je strateška katastrofa. Pukotine se već vide u zdanju MAGA pokreta: njegova podrška Orbanu - uključujući slanje potpredsjednika Džej Di Vensa da agituje za njega - vjerovatno je pomogla Peteru Mađaru da ga porazi, dok se neki od njegovih drugih inostranih prijatelja, poput britanskog Najdžela Faraža i italijanske premijerke Đorđe Meloni, od njega distanciraju. Tramp je sam učinio više da pokaže koliko je opasan koncept “jedinstvene izvršne vlasti” nego što bi to moglo hiljadu tekstova u pravnim časopisima.

U međuvremenu, neki demokratski sistemi i lideri pokazuju ohrabrujuće znakove oporavka. Kanadski premijer Mark Karni je nedavno osvojio ubjedljivu većinu u parlamentu i profilisao se kao razumna i zasad uspješna alternativa trampizmu. Gradonačelnik Njujorka Zohran Mamdani je pokazao da snažna uvjerenja, smisao za humor, vještina na društvenim mrežama i neumorna spremnost na dijalog s političkim protivnicima mogu donijeti rezultate na izborima. Južna Koreja i Brazil su izdržali pokušaje puča i brzo procesuirali odgovorne, što Sjedinjene Države nisu uspjele da učine nakon što je Tramp pokušao da poništi izbore 2020. godine. A birači u Mađarskoj su odlučno odbacili Orbanov klijentelizam i politiku zastrašivanja, dok Peter Mađar, budući premijer, planira da demontira neliberalni politički aparat koji je Orban izgradio.

Ne želim da preuveličavam ovaj trend niti da zvučim previše optimistično povodom ovih dešavanja. Mnoge zemlje će i dalje voditi autokratski lideri, a rekao bih i da je vjerovatnije da će neki od pomenutih čvrstorukaša ostati na vlasti do kraja života nego što će se dobrovoljno povući ili biti smijenjeni. Neliberalne “demokrate” poput Trampa ili Erdogana (ili Narendre Modija u Indiji) neće uskoro nestati sa svjetske scene. A i neke od vodećih svjetskih demokratija - prije svega Sjedinjene Države - suočavaju se s dugotrajnim problemima polarizacije, političke blokade, velike nejednakosti i erozije demokratskih normi.

Ipak, samouvjerenost koju su čvrstorukaši imali prije nekoliko godina možda slabi, a njihovi politički neuspjesi pokazali su ograničenja oslanjanja na odluke jednog čovjeka. Kako ti neuspjesi postaju sve očigledniji, ponovo se nameće čuvena misao Vinstona Čerčila da je “demokratija najgori oblik vlasti, osim svih ostalih”.

Autor je kolumnista časopisa “Forin polisi” i profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu Harvard

Priredila: A. Š.

Pogledajte još:

Tekst preuzet sa interneta ne oznacava nase miseljenje nase redakcije. Autor vijesti vijesti.me mi dajemo licno misljenje o svakoj vijesti.

Ocenjujemo vest sa 10/10

Ova vest ima 12215 karaktera sto je za 56% vece od proseka.

Ovo je trenutno 124942 vest