Povratak nježnosti i tišini
Admin | 30 Apr 2026
OSVRT: Predstava “Bele noći” Nikšićkog pozorišta nije jedna od onih koja teži da senzacijom impresionira publiku ili gledaoce, već nastoji da ih uvuče i zadrži, da podstakne na slušanje, opažanje, osjećanje... Vraća nas nečemu što smo u putu zaboravili, a
Povratak nježnosti i tišini Fotografija je preuzeta sa interneta
Nježna i krhka poput mladalačke ljubavi, topla poput polarne bjeline na mjesečini, tanana i drhtava poput brezinih grana, iskrena i snena poput djetinjeg osmijeha, a moćna poput dobrote i jaka poput prave ljubavi - predstava “Bele noći” u Nikšićkom pozorištu.
Premijerno izvođenje u utorak veče publiku je vratilo pravom i vječitom Fjodoru Mihajloviču Dostojevskom, njegovom rukopisu, vremenu, prostoru i osjećanjima; njegovim manirima i vrijednostima koje se promišljaju i doživljavaju, sporo, tiho i smireno. Izbor teksta i pristupa pokazao je da Nikšićko pozorište bira i ostaje na svom putu, drugačijem u odnosu na sve ono što savremeni teatar nalaže ili se od njega očekuje.
Rediteljka Ana Đorđević latila se poduhvata da jedan takav teatarski komad postavi u Nikšiću, u vremenu kada pozorište često juri za spektaklom, efektom, brzinom i preferira brutalan, surov, nerijetko i senzacionalan okvir ogledala realnosti. Njena adaptacija Dostojevskog nije i ne pokušava ni da bude savremena, pogotovo ne po svaku cijenu. Pričajući priču o ljubavi, o muškarcu i ženi, o prijateljstvu, o odnosima između ljudi, o vrlinama i empatiji, altruizmu, emocijama, podsjećajući na izazove i prepreke, Đorđević kroz svoju predstavu ne govori o tome ko smo i kakvi svi mi danas, gdje smo stigli i kuda idemo, već usmjerava na dobrotu, iskrenost, radost, poštovanje, ljubav... Vraća nas nečemu što smo u putu zaboravili, a bez čega ne možemo dalje.
Predstava bira svedenost umjesto grandioznosti. Nema tu velikih, istorijskih dijaloga, ali ima onih koji mijenjaju pogled na svijet. Scenografija i kostimografija nijesu od onih što ostaju u pamćenju više nego sama predstava ili riječi... Ni muzika neće podstaći na pokrete i podsjetiti u kojem smo vijeku.. Povratak i usmjerenje ka ljepoti, dobroti, iskrenosti i osjećanjima čine ovo iskustvo vrijednim. Tako, predstava izaziva da pratimo, vidimo, spoznamo i čujemo, oslanjajući se na ono što danas rijetko imamo, bilo u pozorištu ili životu: riječ, razgovor, pogled, pauzu, emociju...
Nikšićke "Bele noći" danas - u vremenu buke, čak i kakofonije, biraju tišinu i emociju, ostavljajući trag u snijegu, možda nježan i kratak, možda spasiteljski...
Predstava podsjeća, donosi i oživljava neko staro vrijeme, ne nužno idealizovano, ali svakako drugačije. Vraća nas u vrijeme kada je razgovor bio radnja, a tišina njen sastavni dio. Ište pažnju i poistovjećivanje koji su ranije postojali i nijesu lutali. Predstava čini da vrijeme istinski osjetimo, a ne da ga potrošimo ili propustimo. Vrijeme je, svakako, važan aspekt predstave, na različitih nivoima - u samoj radnji, ali i izvedbi... Pojedini djelovi “Belih noći” suočeni sa trenutkom igranja, djeluju razvučeno, ali nas zapravo samo vraćaju tom polaganom tempu igre i života.
Likove upoznajemo malo pomalo, ništa nije naprasno i nema skokova ni u ritmu ni u dinamici ni u priči, što ne znači da nema iznenađenja ili zaokreta. Predstava ljulja - “nježno, fino, polako”... S obzirom na to, reklo bi se da je ovo predstava stidljiva u svojoj poetici - poput ljubavi o kojoj govori, prve, (ne)uzvraćene, velike... Nježna je i hladna poput same ideje bijelih noći, pa je u tom smislu atmosfera dosljedno i izgrađena, imamo istovremeno i osjećaj bliskosti i distance... Po svemu sudeći, ovo nije predstava koja teži da impresionira publiku ili gledaoce, već je ovo predstava koja želi da ih uvuče i zadrži. Ona će podstaći i, praktično natjerati, publiku da sluša, kako glumce na sceni, druge oko sebe, ali i sebe same. A glumci na sceni su mladi, i sami nježni, zanesenjaci s pogledima u daljinu, ali uvjerljivi i čvrsto u pozorištu...
Glumačka ekipa je predvođena Nikšićaninom Stevanom Vukovićem koji je sa svojih 28 ljeta najstariji u glumačkom ansamblu. Od prvog pojavljivanja na sceni, neprestano je na njoj, a samo svojim prisustvom širi energiju koja je potrebna da bismo i sami bili uvučeni u “Bele noći”. Njegovo “zamrzavanje” u trenucima slušanja i vraćanja u prošlost funkcioniše kao tihi svjedok radnje, neko ko posmatra tuđe uspomene i sjećanja i u sadašnjosti ih duboko osjeća. U njegovoj igri je snaga ansambla koji sve vrijeme kao da pleše.
Mladu ekipu upotpunjuju Marta Šćekić, Milica Kekić, Vuk Vučinić i Mina Mićović. Reklo bi se da svi oni zajednički dišu, prave korake o kojima unaprijed razmišljaju, brinući kako o sebi tako i o partneru u djelu. Povremeno, umjesto živog razgovora djeluje da izgovaraju replike ili tek govore negdje zapisane riječi, što može oslabiti dinamiku i emocionalni intenzitet ili zapravo pojačati sami doživljaj vremena u kojem je radnja smještena. Tu predstava balansira na tankoj liniji između kontemplativnosti, sanjarenja i zamora. No, glumci znaju kada i kako da odreaguju pa da razbiju te momente, izazovu odmjeren osmijeh i iskrenu reakciju, a kada i kako da prenesu sve ono što junaci F. M. Dostojevskog i Ane Đorđević donose...
Važno je naglasiti da je rediteljka dopisala određeni dio teksta, ali i dodala likove cijeloj priči, što samu predstavu i njenu radnju lijepo zaokružuje pokazujući koliko su životi isprepletani i koliko ne zavisi pojedinac samo od sebe ili drugog, već koliko smo svi kao društvo zapravo u jednoj istoj postavci i igri koja jednako zavisi od svih. Istovremeno, pokazuje da svi jedni druge možemo učiniti boljim ljudima, iskrenijima, manje koristoljubivim i više zahvalnim...
Sve to zajedno oblikuje kvalitet predstave koja u vremenu buke, čak i kakofonije, bira tišinu i emociju ostavljajući trag u snijegu, možda nježan i kratak, možda spasiteljski... I sve to ne zbog velikih scenskih ili teatarskih rješenja, već zbog jednog tihog podsjećanja da su razgovor, bliskost i pažnja i dalje važni, cijenjeni, potrebni, pa nekada i dovoljni. Na kraju, ostaje utisak da se iz sale izlazi drugačiji. Pretenciozno bi bilo reći da ljudi izlaze bolji, ali makar bivaju podstaknuti da to i pokušaju - da budu bolji, da pronađu, osjete i podijele dobrotu, ljubav i ljepotu.
Pogledajte još:
Tekst preuzet sa interneta ne oznacava nase miseljenje nase redakcije. Autor vijesti vijesti.me mi dajemo licno misljenje o svakoj vijesti.
Ova vest ima 6238 karaktera sto je za 50% vece od proseka.
Ovo je trenutno 125345 vest
NE PROPUSTITE
Da nam živi, živi rad
Policija najavila krivičnu prijavu: Nikšićanin osumnjičen za šumsku krađu
Nikšić: Krivična prijava protiv dvije osobe, osumnjičeni da su utajom poreza i doprinosa oštetili budžet za oko 100.000
Većina ulica u Nikšiću u rupama, nadležni kažu da će sanirati probleme, ne i kada će ih presvući novim asfaltom
predstava “Bele noći” Nikšić Nikšićko pozorište Fjodor Mihajlovič Dostojevski Ana Đorđević Stevan Vuković Mina Mićović Vuk Vučinić Milica Kekić Marta Šćekić ljubav dobrota ljepota nježnost nježnost predstava pozorišna predstava
Komentari
Ostavi komentar
Grafik posecenosti
