Koktel sujete, straha i ambicija
Admin | 23 Feb 2026
Crna komedija o umjetnosti, hijerarhiji, gladi za moći, predstava “Koktel nakon premijere” u režiji Olega Toločenka, postavlja pitanja o nama samima i osvježava repertoar Gradskog pozorišta Podgorica
Koktel sujete, straha i ambicija Fotografija je preuzeta sa interneta
Postoje predstave koje se završe aplauzom, dok neke počinju ili zažive tek nakon njega. Tako je, nakon prvog pljeska, počela i nova predstava Gradskog pozorišta Podgorica “Koktel nakon premijere”, koja je premijerno izvedena u petak, a zatim i u subotu veče na velikoj sceni Kulturno-informativnog centra “Budo Tomović”. I sluti joj se dug život.
Glasnim aplauzima i stojećim ovacijama ispraćen je na kraju premijerne izvedbe i ansambl predstave čija radnja tematizuje upravo dešavanja nakon igranja, ona iza scene, nakon poklona, aplauza i igranja, postavljajući pitanje ko smo kad se reflektori ugase, kostimi skinu, maske padnu, a ključ u bravi donese apsolutnu slobodu.
Predstava u predstavi, pred publiku postavlja Šekspirovog ”Otela”, dramu opisanu kao “možda i najpoznatije književno istraživanje destruktivne moći ljubomore i sumnje”, a na čijem fonu kasnije gledamo svojevrstan “nastavak”, ali u drugačijem formatu. Nakon poklona, kao da počinje ponor, sve vrijeme praćen smijehom, dok se visoki stil i glamur pretapaju u porive i ogorčenosti svakodnevice. Nakon što se zavjesa spusti, proces, predstava i uloga postaju predmet radnje, ali i hijerarhijski problem.
Dramski tekst Valentina Krasnogorova, režirao je na Večernjoj sceni Gradskog Oleg Toločenko, reditelj iz Rusije koji već par godina živi u Crnoj Gori, u Baru, a ovom se predstavom prvi put predstavlja domaćoj javnosti. Njegov uspješan debi na crnogorskoj sceni istovremeno je i osvježenje za teatarski repertoar domaćih pozorišnih kuća i preporuka za publiku - odmjeren, siguran i promišljen rukopis.
Posebnu punoću predstavi daje upravo režija, izbor suzdržanosti i svedene raskoši. Toločenko ne poseže za prejakim akcentima, patetikom, hiperbolisanom ekspresijom ili nekom tenzijom, već dopušta ljudskoj prirodi da vodi riječ, kvalitet teksta da se istakne, a glumcima da žive, međusobno se podstiču i uzdižu i zaokruže cjelinu. Time je ansamblu otvoren prostor za nijanse, za sitne pomake u tonu i pogledu koji zajedno grade napetost mnogo efikasnije od velikih gestova.
Glumački odlično izvedena, sa prostorom za uigravanje, rast i širenje. Ipak, djeluje mnogo zahtjevnija i “teža”, upravo zbog svedenosti i prirodnosti u kojoj nema skrivanja, efekata i “nadglumljavanja”. Glumci: Miloš Pejović, Pavle Popović, Sanja Popović, Omar Bajramspahić, Danica Rajković, Smiljana Martinović i Zoran Dragićević, ovdje izlaze iz ustaljenih registara, rasterećeni očekivanja, duhoviti, ali precizni. Svaki od njihovih likova nosi sopstvenu slabost, interes i mjeru straha. Svaki karakter ima svoju priču i svoj život, na sceni, na koktelu nakon premijere, nakon njega. Upravo iz tog sudara nastaje dinamika koja drži pažnju puna dva sata, bez praznog hoda, bez zamora, inteligentno, (crno)humorno, s mjerom, ali osvježavajuće.
“Koktel nakon premijere” kao da se poigrava i nama samima, granicom između tragedije i komedije, između realizma i farse, ironije... U tome i leži drama, oslobođena Šekspirovog stiha, režije trećeg lica i pravila scene, ona drama u kojoj na svjetlo izlaze razni slojevi čovjeka, pa i oni u kojima leže sujeta, zavist, ljubomora, pa čak i tiha/burna radost nad tuđim neuspjehom, koju niko ne priznaje, a mnogi prepoznaju.
Smještena je u nekom međuprostoru između pozorišta i svakodnevice, umjetničkog čina i stvarnog života, između uloge i ličnosti, od suvog realizma dnevnih razmirica do potpunog apsurda, od komedije do tragedije, između crnog i bijelog. Pritom, predstava ne govori isključivo i samo o teatru, već o sistemu i životu, pa je tako priča mnogo šira od sopstvene teme i može se preslikati na bilo koji kolektiv u kojem ambicija nadjačava solidarnost, a individua zajednicu.
Radnja smještena u pozorištu donosi uvid u jedan ograničen svijet, ali i u dušu malog čovjeka. Vrata se zatvaraju, a samoća znači sigurnost, slobodu i druga pravila. Ljepota i uspjeh suočavaju se sa samima sobom, saglasje i ravnopravnost postaju iluzija, a pitanje položaja i moći, odnosno hijerarhije i jednakosti, izlazi na vidjelo. Ko je zamjenjiv - svi, ko je povlašćen - rijetki, a gotovo svako u dubini želi da postane “sultan umjesto sultana”.
Iako naizgled sve funkcioniše po pravilima, kao u stroju u kojem svako zna svoje mjesto, u trenutku krize ispostaviće se da pozicije nijesu ni stabilne ni pravedne, da slava i moć odzvanjaju u svima, a pitanje egzistencije i sigurnosti nikada nije ni jasno.
U tom mikrokosmosu pozorišta nakon premijere, kada gotovo svi jedva čekaju da se najedu i napiju, a rijetko da razmijene impresije, mišljenja i strahove, sabrano je sve ono što živimo na sceni sopstvenih života. “Da se najedemo i napijemo” postaje srž, spram suštine. Pitanje je kada je dosta i da li su glad, žeđ i zabava nekada odraz proždrljivosti, halapljivosti, pohlepe, primitivizma, a ne potrebe?
“Igram kraljicu, a nemam za gaće”, replika je koja, u moru raznih drugih, podstiče i promišljanje o položaju umjetnika, o čemu rijetko razmišljamo dok ih gledamo na sceni, ali i pitanje položaja radnika generalno, dok govorimo o ravnopravnosti, a onda i o kapitalizmu koji sve uzima pod svoje, pa tako i umjetnost i kreaciju. Jasno je da upravo i takvo stanje podstiče i budi ono najgore u ljudima, a istovremeno, podsjeća da su odnosi često složeniji od podjele na protagoniste i antagoniste, glavne i sporedne likove.
U društvu sada vlada, kažu u predstavi i nabrajaju razne pošasti - s punim pravom, a vlada i buka umjesto dijaloga, hiperprodukcija umjesto sadržaja, brzina umjesto smisla, ekrani umjesto bliskosti... Kao rečenica: “Bolje strašan kraj, nego beskraj užasa” postavlja pitanje da li užas i zlo uopšte imaju kraj ili samo mijenjaju oblik i stanište.
I dok se tokom dva sata smijemo, iskreno, bezazleno ili nelagodno, mučno i tragično, ostaje pitanje čemu se zapravo smijemo. Smijeh ovdje nije samo rasterećenje, već i ogledalo. Predstava nas istovremeno i zabavlja i podstiče na promišljanje, ali i razotkriva. I tekst i režija i igra, odnosno kompletan proizvod, duhovit, gorak i ljekovit prostor u kojem smijeh dolazi spontano, ali ne rasterećuje u potpunosti. I dok nazdravljamo uspjehu, negdje u pozadini već počinje borba za sljedeće mjesto pod svjetlima reflektora.
Bonus video:
Tekst preuzet sa interneta ne oznacava nase miseljenje nase redakcije. Autor vijesti vijesti.me mi dajemo licno misljenje o svakoj vijesti.
Ova vest ima 6508 karaktera sto je za 38% vece od proseka.
Ovo je trenutno 116940 vest
NE PROPUSTITE
Bolovanja bez granica: U podgoričkim preduzećima za rad privremeno spriječena do petina zaposlenih godišnje
SNP Podgorica: Otkrivanje spomen-ploče bratskoj slozi podsjetnik na vrijednosti koje su oblikovale Podgoricu
Basket u mom kvartu: Kapetan Džek najbolji na Zabjelu, šampioni na mala vrata do finala
DPS Podgorica: Naša podrška inicijativi SEP-a za smjenu Borovinić Bojović je neupitna
Krov SC "Morača" uskoro dobija novo ruho
“Koktel nakon premijere” koktel parti KIC Budo Tomović Oleg Toločenko Otelo predstava premijera premijera predstave ljubomora zavist položaj radnika Gradsko pozorište Gradsko pozorište Podgorica Valentin Krasnogorov Miloš Pejović Pavle Popović Sanja Popović Omar Bajramspahić Danica Rajković Smiljana Martinović Zoran Dragićević kriza kulture kultura Podgorica
Komentari
Ostavi komentar
Grafik posecenosti
