Svjedočanstvo o nadi i pohlepi
Admin | 19 May 2026
Uprkos svemu, istorijski točak se nije mogao zaustaviti
Svjedočanstvo o nadi i pohlepi Fotografija je preuzeta sa interneta
Jun je 1992. godine. Dok se bivša Jugoslavija raspada u plamenu, u Rio de Žaneiru blješti sunce na prvom Svjetskom samitu o ekologiji. Generalna skupština UN-a usvaja Rezoluciju kojom podržava opredjeljenje Crne Gore da bude ekološka država. Kao konsultant, preporučio sam da se od svjetske zajednice zatraži podrška za tu viziju. Nekoliko redova iza mene sjede predsjednik i direktor Inter-američke banke, u čijem sam timu osam godina koordinirao milionske projekte širom Južne Amerike. Pitaju me u čudu: “Šta ćeš ti ovdje?” Smijem se: “Eto, mi Crnogorci vazda prvi i najbolji u svemu!” Ispašće kasnije da je to bio marketinški trik vlasti za kupovinu međunarodnih simpatija i distanciranje od ratova.
Iz sličnih pobuda, dok u susjedstvu bjesni rat, Vlada okuplja ugledne domaće eksperte da pripreme Strategiju razvoja ekološke države. Ta studija donosi dramatično upozorenje: sa slomom starog sistema i svođenjem Jugoslavije na dvočlanu federaciju, na Crnu Goru sručiće se nezadrživ pritisak graditelja. Prostor će postati najskuplja valuta.
Nešto kasnije, u drugačijem političkom kontekstu, preuzimam neformalni diplomatski angažman da zapadne ambasade u Beogradu ubijedim da Crna Gora zaslužuje ukidanje sankcija i podršku reformama. Britanci prvi otvaraju vrata. U proljeće 1996. London finansira dolazak eksperata Međunarodnog udruženja za urbani razvoj (INTA). Nakon obilaska primorja, dobijamo preporuku: sačuvajte obalu od intenzivne gradnje zarad dugoročne ekonomske valorizacije. Danas, od Ulcinja do Boke, odgovor na taj savjet je spomenik našoj zajedničkoj pohlepi - sivi, neprekidni beton.
Uz odbranu prostora, tražimo podršku za ekonomsku obnovu. Britanci šalju vodećeg eksperta Roberta Stouna, kojem pomažem u izradi tenderskih pravila i koncepta privatizacije. Cilj je bio uvođenje transparentnih procedura koje će privući renomirane partnere, a državu zaštititi uglednim svjetskim savjetnicima.
Uočavajući dobre trendove, uključuju se i Amerikanci. Znajući da oni i Britanci žele saradnju, ali ne i dijeljenje zasluga, postižem rijedak zgoditak - da me zajednički angažuju za projekt-menadžera. Ubrzo zatim, Šon Berns, specijalni američki izaslanik, na većem skupu predstavlja program podrške i mene opisuje kao “našeg agenta”. Mislio je na predstavnika, a ne na ovdašnje značenje te riječi. Iako u šoku, shvatio sam da mi taj uvod može pomoći da efikasnije krčim put kroz birokratske otpore.
Nakon uvođenja konkurentnih procedura, pišu se novi zakoni, uvodi njemačka marka kao spas od hiperinflacije, formiraju Centralna banka i tržište kapitala. Mašinerija je pokrenuta, ali kad god bi struka udarila u privatne interese, reforme su sabotirane.
Početkom 2001. godine, Evropska unija preuzima vodeću donatorsku ulogu preko Evropske agencije za rekonstrukciju (EAR). Dobijam posao program-menadžera za ekonomski razvoj i reforme. Bez potrebe da stalno pitamo Brisel, EAR pomaže Crnoj Gori da brzo gradi institucije. Grantove povezujemo sa EBRD, EIB i Svjetskom bankom. Ubrzano se grade putevi, podiže aerodrom Podgorica i usmjerava najveća pomoć prema Elektroprivredi (EPCG) i za osnivanje Regulatorne agencije za energetiku.
Evropski komesar Havijer Solana tada se javno protivio težnjama Crne Gore da potpuno osamostali svoje institucije. Ipak, mi na terenu dobijamo drugačije signale i gradimo institucionalni skelet buduće države. Smetnje nijesu dolazile sa te strane, već sa domaće adrese.
Na sastanku Koordinacionog odbora, kojim je predsjedavao premijer Milo Đukanović, u ime EAR-a prigovaram što se dogovoreni program prestrukturiranja preduzeća ne sprovodi. Đukanović tada izgovara rečenicu koja je postala kredo naše propasti: “Ne može to sad, to ćemo poslije nezavisnosti”.
Inicijativa EAR-a i Svjetske banke da se formira profesionalna Agencija za promociju investicija (MIPA) propala je kada je Vlada za direktora postavila Petra Ivanovića - čovjeka koji je tada imao privatnu firmu za isti taj posao i prkosno odbijao da je ugasi. MIPA postaje simbol konflikta interesa, a korupciju smo investitorima ponudili kao dobrodošlicu.
Pred referendum 2006. godine, maske su potpuno pale. Premijerov brat Aco Đukanović kupuje Nikšićku banku na običnoj aukciji za par stotina hiljada eura, kao da kupuje ulični kiosk. Ponuda EAR-a za međunarodni tender glatko je odbijena. Banka u rekordnom roku postaje druga najveća u zemlji, da bi je par godina kasnije država kontroverzno spasavala od bankrota novcem svih građana.
Slijedila je privatizacija KAP-a, prodatog Olegu Deripaski za 55 miliona eura, uz stotine miliona kasnijih državnih garancija. Tom prilikom uspijevamo da spasimo EPCG, jer se tek na oštar pritisak EAR-a ruskom tajkunu nameće tržišna cijena struje. U vrijeme velike američko-ruske ljubavi, američki diplomata Hojt Ji me je zvao da pita zašto “kvarim privatizaciju”. Na sreću, imao sam punu podršku vrha EAR-a i Brisela. Evropa je bila i ostala naš najbolji prijatelj.
Zahvaljujući nevladinim aktivistima i nezavisnim medijima, prije svih Vijestima i Monitoru, građani ipak dobijaju informacije o skandalima čelnika vlasti; bez njih se o zakulisnim igrama ne bi znalo ništa. Smetnje i nervoza stizale su iz vrha. Potpredsjednik Vlade Branimir Gvozdenović mi je u prolazu prigovorio: “Dok nam ti pomažeš, tvoja Milka nas dobro nagrdi”.
Uprkos svemu, istorijski točak se nije mogao zaustaviti. U maju 2006. referendum o nezavisnosti sproveden je uspješno, po najstrožim međunarodnim standardima. Za našu generaciju to je bio trenutak ispunjenja duga prema očevima iz 1945. godine, koji su udarili temelje crnogorske državnosti. Državu smo zaokružili, ali mukotrpna borba za institucije tek je počinjala.
Nakon referenduma, u periodu 2007/2008. godine, na moj predlog EU dodjeljuje EPCG pola miliona eura za tender za gradnju nove TE u Maočama ili modernizaciju postojeće. Bilo je to prije proglašenja globalnog rata klimatskim promjenama. Tender propada zbog svjetske finansijske krize, ali EPCG kroz ove procese unapređuje poslovanje, što državi omogućava da 2009. proda manjinski paket italijanskoj kompaniji A2A za spasonosnih 450 miliona eura. Taj će brak kasnije pući jer je vlast insistirala na uglju uprkos Pariskom sporazumu, dok je partner želio obnovljive izvore.
Pred zatvaranje EAR-a 2008. godine, angažman završavam projektom za formiranje javno-privatnih partnerstava u turizmu. Na primjeru Buljarice detaljno smo objasnili kako se projekat može realizovati na zadovoljstvo države, opštine i vlasnika. Umjesto tog modela, porodica Đukanović nudi sopstveni projekat: potpunu eksproprijaciju i iseljavanje mještana u korist investitora koji bi gradio čitavim zalivom do vrha planina. Naum je spriječila prijetnja oružanom pobunom mještana, što ilustruje do kojih granica ide oholost autoritarnog lidera nakon decenija vlasti.
Nezadovoljan učinkom u ulozi savjetnika čije preporuke vlast ignoriše, pridružujem se Forumu 2010. Naš prvi politički proizvod, Pozitivna Crna Gora, neslavno nestaje utapanjem u vlast. Poučeni tim iskustvom, pokrećemo Ujedinjenu reformsku akciju (URA), koja daje ključni doprinos rušenju tridesetogodišnje vlasti u avgustu 2020. godine. Krajem 2023. se povlačim i od tada djelujem isključivo kao nezavisni građanski aktivista.
Nova vlast je stupila na scenu sa obećanjem da će biti potpuni antipod bivšem režimu: obećana je transparentnost, smanjenje administracije i profesionalizacija državnih preduzeća.
Međutim, stvarnost je poprimila dobro poznate konture. U energetskom sektoru ponavlja se isti obrazac ponašanja koji asocira na korupciju. Dok svijet sprovodi Pariski sporazum, EPCG troši sredstva na vještačko održavanje stare Termoelektrane, uz kršenje evropskih pravila. Prostor se ponovo napada megalomanskim konceptima. Projekat Velje brdo i slični poduhvati širom Crne Gore neodoljivo podsjećaju na nekadašnju Buljaricu porodice Đukanović.
Ne krije se da će se sve to raditi u sklopu krovnog međudržavnog aranžmana sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima - modelom kojim se stavlja van snage skoro kompletno domaće zakonodavstvo. Strani investitor se bira direktno, bez konkurencije, i daje mu se pravo da gradi i upravlja prostorom uz obilnu državnu pomoć. Pravila koja smo godinama gradili sa evropskim partnerima ponovo su suspendovana zarad poslova u uskom krugu vrha vlasti. Sve je, dakle, isto kao i ranije, samo još nema najave oružane pobune.
Krug se tako, na najporazniji način, zatvorio. Ocjenu novog političkog poretka možda je najbolje sublimirala Milka Tadić na sjednici skupštinskog odbora:
“Ja sam mislila da nema gladnije od bivše vlasti, ali to kako ste vi gladni i kako ne znate da upakujete nešto makar u celofan, boli, boli!”
Pogledajte još:
Tekst preuzet sa interneta ne oznacava nase miseljenje nase redakcije. Autor vijesti vijesti.me mi dajemo licno misljenje o svakoj vijesti.
Ova vest ima 9054 karaktera sto je za 39% vece od proseka.
Ovo je trenutno 127718 vest
NE PROPUSTITE
Istraživanje Misije OEBS-a: 65 odsto građana vjeruje da su izbori u Crnoj Gori u potpunosti ili djelimično slobodni
Savjet Evrope: Crna Gora među evropskim državama sa najvišom stopom zatvorenika na 100.000 stanovnika
Koliko je Šengen nedostižan za Zapadni Balkan?
Milo Britva i Mickey Smile
Dejan Mijović Crna Gora Dvadeset godina od obnove nezavisnosti Crne Gore
Komentari
Ostavi komentar
Grafik posecenosti
